Share
Vladika Grigorije: Prebilovci nemaju samo budućnost, njima je namjenjena vječnost

Vladika Grigorije: Prebilovci nemaju samo budućnost, njima je namjenjena vječnost

Mnogi kažu da je Hercegovina ekonomski napredak posljednjih godina ostvarila zahvaljujući vladici zahumsko-hercegovačkom Grigoriju, koji nikad nije mogao da sakrije ljubav prema humskoj zemlji Svetog Save, često je upoređujući sa zemljom iz bajke.

Vladika Grigorije u razgovoru sa urednikom Slobodne Hercegovine kaže da je teško govoriti o preporodu u zemlji u kojoj ima nezaposlenih i siromašnih, kao i da zbog loših komunikacija i puteva ima utisak da je „Hercegovina u statusu zaboravljene zemlje”.

Ipak, vladika Grigorije poziva na vjeru, strpljenje i rad, jer je to jedini način za opstanak i oporavak. Episkop zahumsko-hercegovački vjeruje da će brzo doći čas kada će se Hercegovci u slozi i ljubavi zajedno pomoliti u završenoj Sabornoj crkvi u Mostaru. Isto tako uvjeren je da Prebilovci kao „najbrojnije srpsko selo” imaju ne samo sigurnu budućnost, nego i čitavu vječnost. Mada je ovo sveto mjesto i danas, kao kroz čitav svoj vijek, izloženo iskušenjima, po riječima vladike Grigorija „prah Svetih novomučenika i Hram Vaskresenja najsigurniji su zalog budućeg života žitelja Donje Neretve.

Moj utisak je da je Hercegovina još uvijek u statusu neke zaboravljene zemlje. Da li je to zbog loših komunikacija, loših puteva (nemamo ni svoj aerodrom)? Ono što sigurno znam jeste da je ova zemlja kao iz bajke i da je zaista teško pobrojati sve njene potencijale, ni izbliza otkrivene za one koji ovuda tek samo prođu – kaže vladika Grigorije, navodeći koje sve mogućnosti nudi najjužniji dio RS.

Ovaj prostor ima praktično sve, i polja i rijeke i planine, pa i more, na neki način, koje nam se nepravdom uskraćuje. Hercegovina ima veliki potencijal za razvoj raznih vidova turizma, između ostalog i vjerskog. U posljednjih nekoliko godina Trebinje je, recimo, doživjelo istinski procvat na turističkom planu, privukavši veliki broj stranih, ali i domaćih turista. Čini se da svi dijelovi Hercegovine imaju nešto specifično, svoje, da ponude i kako bude raslo interesovanje za Trebinje, tako će turisti postepeno otkrivati i druge dijelove Hercegovine, što za sobom povlači i mogućnost raznovrsnih ulaganja, a to znači razvoj i napredak.

Primiče se godišnjica osveštanja Hrama u Prebilovcima. Od prošle godine 6. avgust je upisan u kalendar SPC i kao dan Svetih prebilovačkih novomučenika. Svake godine broj hodočasnika u Prebilovce sve je veći. Šta biste poručili vjernicima uoči ovog praznika?
– Osveštanje hrama u Prebilovcima i uvrštavanje Svetih prebilovačkih novomučenika u kalendar SPC jedan je od najvažnijih događaja u novijoj istoriji Zahumsko-hercegovačke eparhije. Ovim događajem Hristos je još jedanput posvjedočio da je ovdje i među nama, u vijekove vijekova. Ako se zagledamo pažljivo, njegovo prisustvo prepoznaćemo u čudesnoj arhitekturi prebilovačkog hrama, u njegovim freskama i ikonama, u licima vjernika koji ga svakodnevno pohode. Godinu dana nakon osveštanja hrama blagodarnost i dalje uznosimo Gospodu što je uslišio naše molitve i vapaje prebilovačkih mučenika da njihove kosti i prah napokon nađu mir i usele se u svoj nebozemni dom. Blagodarnost uznosimo svima koji uložiše trud da to sveto mjesto prodiše i progleda, da zaživi i poprimi veličanstveni izgled koji danas ima. Stoga svi vi koji stupate svetom prebilovačkom zemljom sa skrušenjem zastanite pred nevino postradalim mučenicima prebilovačkim i donjehercegovačkim, moleći ih da vam budu zastupnici u molitvama pred Gospodom, moleći ih da nam oproste što usljed novih ratova i drugih zemaljskih pošasti povremeno zaboravljasmo na njih i na njihovo neizrecivo stradanje. Zato blagi Gospod na njihove svete kosti i prah štedro izli milost svoju, još jednom potvrđujući ono što se već zbilo i ono što će se tek zbiti – Vaskrsenje mrtvih i život budućeg vijeka.

 

SVAKODNEVNE MOLITVE SJENIMA POSTRADALIH

Ova godina je i jubilarna 75-godišnjica od srpskog stradanja u vrijeme zločinačke NDH. Da li SPC i naša hercegovačka eparhija pripremaju i neki poseban program?
– Naravno da su takve godišnjice bitne kako bismo svijet pa, na kraju krajeva, i sebe podsjetili na jedne od najbolnijih događaja u našoj istoriji, ali mnogo važnije od toga jeste da se svakodnevno, a ne jedanput godišnje, prisjećamo sjeni postradalih, da ih se svakodnevno prisjećamo molitveno, da pričamo svojim potomcima o njima. Jedino tako ćemo spriječiti da nam se istorija ponavlja.

Od Nove godine u Prebilovcima se provlači pitanje zakupa zemlje. Pojedini Prebilovčani veoma su uznemireni. Naime, po pisanju medija jedan od zakupaca je hrvatski veteran koji je navodno zbog uzgoja smilja zakupio zemljište na mjestu odakle je lako kontrolisati dešavanja u Hramu i selu. Smatrate li da je strah pojedinaca opravdan? Da li bi crkva uz pomoć naših ljudi, pa i institucija, mogla da zakupi ovu zemlju na duži period?
– Prebilovci su u minulom vijeku pretrpjeli velika iskušenja, i to ne jedanput. Srušeni su da bi ponovo bili podignuti. Zatrti su da bi mogli još jednom da se rode. Umrli su da bi mogli da vaskrsnu. Prah Svetih prebilovačkih novomučenika i hram podignut da im bude nebozemni dom – najsigurniji su zalog budućeg života žitelja Donje Neretve i Prebilovaca. A tamo gdje je Hristos i sveti ugodnici Božiji, nema razloga za strah.

Raduju vijesti da se u Prebilovcima otvorila biblioteka i da se otpočelo s kulturnim manifestacijama. U jednom intervjuu pomenuli ste da ste za svoju vječnu kuću odabrali Prebilovce. Kako vidite budućnost ovog sela?
– Prebilovci su najmnogoljudnije srpsko selo, a njegovi žitelji su Sveti prebilovački novomučenici, zastupnici naši pred Prestolom Gospodnjim. Prebilovci su nova Golgota i naš mali Jerusalim, a prebilovački hram spona je između neba i zemlje, parče neba na zemlji, dom Gospodnji u koji ulazimo pjevajući i radujući se, slaveći Vaskrsenje i život vječni koji podari Gospod svetim ugodnicima svojim. Prebilovci nemaju samo budućnost – njima je namijenjena vječnost.

S obzirom na specifičan položaj Srba u Mostaru, da li je realno očekivati da se u neko skorije vrijeme otvori srpska škola u ovom gradu?
– Sve ima svoje vrijeme, riječ je propovjednikova. Ko je od nas prije petnaest godina mogao zamisliti da će biti sagrađen hram u Prebilovcima ili da će se ponovo čuti zvona Saborne crkve u Mostaru? Gospod pregaocu daje mahove. Ali potrebno je strpljenje, trud i, nadasve, vjera.

 

HERCEGOVCI, ULAŽITE U SVOJU POSTOJBINU

– Neću da trošim riječi na priču o poljoprivredi i stočarstvu, jedino što sam siguran jeste da nam treba pameti i vrednoće. Pogledajte šta je uradio onaj divni čovjek proizvodnjom sira na Planoj i Pađenima. To je primjer evropskog ranga, i koliko još ima sličnih primjera kada je riječ o ljekovitom bilju, koliko samo uspješnih vinarija. Jednom riječju, Hercegovina je puna života. Moramo podstaknuti prije svega Hercegovce širom svijeta da ulažu baš ovdje, u svoju postojbinu. Gradnja, prodaja i kupovina stanova raste iz dana u dan i tako sve više dobrih ljudi postaju naši sugrađani, koji čak nemaju nikakve biološke veze s Hercegovinom. Da, zaista ima sve više čudesnih i lijepih primjera. Međutim, i te kako je vidljivo da ima još mnogo posla. No, ako bude sloge i ljubavi, sve će biti bolje i bolje.

Kada govorimo o Mostaru, moramo pomenuti i obnovu Saborne crkve s koje su se nedavno oglasila i pravoslavna zvona. Možete li dati procjenu kada bi se Srbi mogli sabrati pod svodovima završene Saborne crkve u gradu na Neretvi?
– U čas koji odredi Gospod. Vjerujem da se taj trenutak bliži. Naše je da radimo i budemo uporni i istrajni, da se ne žalostimo kada nam ponestane snage i sredstava, već da istrajemo na putu koji smo započeli, ugrađujući kamen po kamen u veličanstveni Božiji hram.

Hercegovci u Srbiji nedavno su pokrenuli i akciju obnove oštećenog spomenika Alekse Šantića u Mostaru a već se pominje i da je spomenik braće Ćorović u još gorem stanju. Takođe, pozvali ste i na obnovu Sabornog hrama u Nevesinju, koji je podizala generacija hercegovačkih ustanika, a koji je došao do faze hitne obnove. Kako ocjenjujete ove akcije i da li ste zadovoljni saradnjom sa zemljacima u Srbiji?
– Što se tiče saradnje sa Hercegovcima u Srbiji, ona je uvijek bila plodotvorna. Naši zemljaci su blagorodni, nisu zaboravili odakle su potekli i uvijek pomažu izgradnju i obnovu hramova u Hercegovini. I ne samo Hercegovci, već sa njima i mnogi ljudi dobre volje.

Svojevremeno ste zbog nataliteta uspostavili Fond Sveti Vukašin, koji je vremenom ugašen. Postoji li nada da se taj fond ponovo obnovi i da li imate neku ideju na koji način zadržati mladost u Hercegovini i povećati natalitet?
– Fond Sveti Vukašin i dalje je aktivan, ali budući da se broj donatora znatno smanjio njegovo djelovanje ograničeno je na najugroženije prostore Istočne Hercegovine, kao i na ruralna područja.

Eparhija je raspisala konkurs i za izgradnju kompleksa na Crkvini. Odabran je i projekat, a tom prilikom i Grad Trebinje pokazao je dobru volju da maksimalno bude od pomoći u realizaciji ovog značajnog kompleksa. Dokle se stiglo s tim planom?
– Projekat je još uvijek u početnoj fazi. S obzirom na veličinu i značaj projekta, njegova realizacija treba da se odvija polako i pažljivo. Tamo bi trebalo da bude uistinu lijepih i korisnih sadržaja. Vjerujem i nadam se da će tako i biti.

 

Sinod Ruske pravoslavne crkve nije ništa loše rekao za Sabor na Kritu

 

Na nedavno završenom Svepravoslavnom saboru na Kritu veoma otvoreno ste rekli da je „ekumenistički dijalog ne samo neophodan, već i nužan”. U međuvremenu su se oglasili mitropolit Amfilohije i episkop bački Irinej, koji su izjavili da nisu potpisali dokument koji govori o odnosu pravoslavne crkve sa ostalima. Kako biste Vi, kao učesnik sastanka na Kritu, ocijenili potpisana dokumenta i šta ona donose u budućnosti SPC?
– Svepravoslavnim saborom na Kritu napravljen je značajan pomak u komunikaciji među pomjesnim pravoslavnim crkvama. Važno je da je na Saboru prepoznat značaj i uloga dijaloga uopšte, pa i toga koji se naziva ekumenskim, tj. dijaloga sa onima koji nisu pravoslavni, a koji je posebno bitan za one pravoslavne pomjesne crkve koje se teritorijalno graniče ili se miješaju s drugim crkvama. Otuda i moj stav, ne samo o važnosti, nego i o nužnosti dijaloga. Sabor je predstavljao izvanrednu priliku da se ako ne riješe, a onda otvore mnoga važna pitanja u životu pomjesnih crkava. Ipak, dobrim dijelom je sve ostalo na uopštenim zaključcima i stavovima, onakvim kakve su pripremne komisije pripremile, a sve te pripremne dokumente potpisala su i dvojica arhijereja koje Vi pominjete, i to već u Šambeziju. Svi dokumenti su značajno popravljeni na samom Saboru, ali nije bilo nikakvih suštinskih promjena. Sabranje na Kritu je jedan korak koji će imati značaj i smisao ukoliko dođe do narednog svepravoslavnog susreta i ukoliko se uistinu vratimo onome što je sama srž pravoslavlja – sabornosti.

 

ZNAČAJ DIJALOGA

– Pitali ste me o Prebilovcima. Da li mislite da bi njihov vaskrs i obnova i, ono što je najvažnije, opstanak i napredak bili mogući bez dijaloga. Uvjeren sam da će svi, i to u najskorije vrijeme, prihvatiti ulogu i značaj takvog dijaloga.

Ruska pravoslavna crkva nije ni učestvovala na ovom saboru.
– Činjenica je da je neprisustvo Ruske pravoslavne crkve i još tri pomjesne crkve ovaj sabor natkrililo oblakom sumnje, ali ponašanje deset prisutnih crkava, koje su neprestano brinule da ne načine nijedan korak, niti kažu ijednu riječ koja bi povrijedila one koje nisu prisutni, učinilo je da se taj oblak mirno raziđe i da zasija sunce istinske sabornosti i jedinstva. Radosnom iščekivanju novih sabora sada nema nikakvih prepreka i to je veliki doprinos i mudrost saborskih otaca kojima je predsjedavao Vartolomej Carigradski. I, na kraju, raduje što Sinod Ruske pravoslavne crkve nije rekao ništa loše o sabranju na Kritu.

 

SRBI U DUBROVNIKU DANAS SE OSJEĆAJU MNOGO SIGURNIJE

U Vašoj eparhiji nalazi se i drevni ili kako sami često kažete „čudesni Dubrovnik”. Upravo u tom gradu zajedno sa biskupom Uzinićem u više navrata služili ste zajedničke molitve. Da li je danas položaj Srba u Dubrovniku povoljniji i u kojoj se mjeri tamošnji Srbi vraćaju crkvi?
– U Dubrovniku se zaista osjeća napredak u odnosima i dijalogu sa Rimokatoličkom crkvom. Čini se da se dubrovački Srbi osjećaju mnogo sigurnije u odnosu na prve poslijeratne godine, a broj vjernika koji prisustvuju bogosluženjima sve je veći. Za to su zaslužni prvi poslijeratni dubrovački paroh Goran Spaić, a potom sadašnji protojerej-stavrofor dr Vladan Perišić i protojerej-stavrofor Stevan Kovačević. Rad naših sveštenika u Dubrovniku hvale je vrijedan i to pruža veliku nadu našem narodu koji tamo živi. Dubrovačka parohija vrlo je delikatna i osjetljiva sredina u kojoj treba veoma pažljivo graditi međuljudske i međucrkvene odnose. Dosadašnji trud urodio je dobrim plodovima.

 

Izvor: Slobodna Hercegovina

Leave a Comment