Share
U potrazi za identitetom kradu našu istoriju!

U potrazi za identitetom kradu našu istoriju!

Zbog progona od strane austrougarskih vlasti, Vaso Glušac bio je prisiljen da svoje čak i naučne radove piše pod pseudoninom. Tako je 1911. godine u Mostaru pod pseudonimom Ivan Vuković napisao i objavio knjigu “Istina”, koja je štampana u tadašnjoj štampariji “Narod”, po cijeni od 30 helera.

Sasvim slučajno, zahvaljujući tadašnjem direktoru Instituta za istoriju u Banjoj Luci, Đorđu Mikiću, došli smo u posjed jedne fotokopije pomenute knjige, koju ćemo predstaviti u feljtonu.
Rukopisom na ćiriličnom pismu, koji se nalazio na naslovnoj strani, stoji napomena da ovaj primjerak nalazio među knjigama Vlade Miloševića (srpski akademik rođen 1901. umro 1990. godine, prim. pr.) učenika II razreda u Tuzli, školske 1913/1914. godine.
Međutim, već u uvodu feljtona treba podsjetiti da je nedavno u Sarajevu iz štampe izašao istorijski roman o Bosni i Bošnjacima pod naslovom “Dugo svitanje” u četiri toma, čiji je autor Halid Kadrić (1937). Istina, nismo bili u prilici da vidimo i pročitamo ovaj istorijski roman, kojeg su kritičari u sarajevskoj štampi već proglasili za “najpotpuniji, najobimniji roman bošnjačkog naroda”.
“U osnovnoj temi i fabuli roman u prvom tomu, osim što analizira život Bošnjaka u Bosni, analizira pitanje identiteta i zajednice Bošnjaka u Bosni u vrijeme Austrougarske, pokušavajući približiti čitaocu etički sistem na kojem je utemeljen identitet Muslimana Bošnjaka”, napisala je Sejida Čehajić u prikazu romana “Dugo svitanje” Halida Kadrića za list “Oslobođenje”.
Prema njenom prikazu, radnja romana obuhvata period od 1901. do 2000. godine i što je posebno interesantno, nosioci radnje i zbivanja nisu samo ljudi, već i događaji uvezani istorijskim činjenicama.
Međutim, ono što je opštepoznata i nepobitna istorijska činjenica, Bošnjacima su se, prema geografskoj odrednici, u vrijeme turske okupacije zvali svi stanovnici Bosne (pravoslavne, katoličke i muhamedanske vjere), kao što se i danas za stanovnika iz BiH (Srbe, Hrvate i Bošnjake) u pojedinim medijimna u našem okruženju u žargonu upotrebljava takođe geografski pojam – Bosanac.
Smatrajući da je došao najpovoljniji trenutak, na prijedlog Alije Izetbegovića tek, u vrijeme građanskog rata u BiH, na zatvorenoj sjednici Drugog bošnjačkog sabora koji je održan u Sarajevu 27. i 28. septembra 1993. godine, donijeta je odluka prema kojoj je izvršeno preimenovanje tadašnjih Muslimana u Bošnjake.
Izuzimajući stavove iz svoje “Islamske deklaracije” i islamskog fundamentalizma zbog kojih je odrobijao pet godina u fočanskom zatvoru, Izetbegović je takvu ideju promovisana početkom devedesetih godina prošlog vijeka, kao lider Stranke demokratske akcije.
Govoreći o “bošnjaštvu” u BiH, Izetbegović je, naime, još 7. jula 1990. godine u intervjuu za zagrebački magazin “Start” ocijenio da ne bi bilo dobro da se uoči predstojećeg popisa stanovništva (1991) mijenja ime naroda i da se njegovi sunarodnici trebaju izjašnjavati kao Muslimani.
– Ne bi bilo dobro stvarati svega godinu dana pred popis ovom raspravom zabunu među ljudima. Imamo dovoljno dilema, ne treba nam još jedna. Nakon popisa i kada uđemo u demokratsku fazu dijaloga, situacija će za ovaj dijalog biti potrebnija – izjavio je Izetbegović.
Naravno, tadašnje izjašnjavanje Bošnjak nosilo je u sebi veliki rizik, jer je po važećem ustavu konstitutivni bili Srbi, Hrvati i Muslimani. Tako je Izetbegović iskoristio ratne stanje da proglasi Bošnjake za novi narod u BiH. Tako su umjesto prvobitnih Muslimana u dejtonskom Ustavu kao novo ime i konstitutivan narod osvanuli Bošnjaci.

U pomenutom intervju za “Start” Izetbegović je na pitanje novinara da li postoji jedan, prepoznatljiv identitet BiH ili je on i dalje trostruk, Izetbegović je odgovorio:
– Još uvijek je trostruk. Bilo bi poželjno stvoriti jedan prepoznatljiv bosanski identitet, ali to je stvar budućnosti. Put ka tome vodi preko oslobađanja nacionalnih kultura, a njegov začetak možemo naći u zbilja razvijenom osjećanju zajedničkog života. Naše iskustvo suživota mnogo je širi pojam od tolertancije. Tolerisati vi možete i nešto strano, a u Bosni jedan od ova tri nacionalna elementa nije strano tijelo. Mi ovdje nemamo put ka nacionalnoj državi, jedini izlaz je u slobodnoj građanskoj zajednici. To je budućnost. Iako su Muslimani najbrojniji narod u republici nema ih dovoljno za ono što bi se moglo nazvati prerastom “kvantiteta u kvalitet”. Ta “kritična” masa bila bi negdje oko 70 odsto. A Muslimani u Bosni čine tek nešto više od polovine stanovništva.
Uz podsjećanja da je ponovo aktuelizovana tema bošnjaštva, tema nacionalnog izjašnjavanja Muslimana pod novim imenom – Bošnjaci, Izetbegović je to ovako obrazložio:
– Koliko ja poznajem teorije zagovornika te ideje, Bošnjaci su ono što danas zovemo Muslimani. U pitanju je isti nacionalni entitet, samo su nazivi različiti. Neki smatraju da je to adekvatniji naziv jer dublje zasijeca u istoriju ovog naroda i određuje ga istorijski, a i po zvuku naziv je nacionalni, a ne vjerski. To nije kako ga neki pogrešno tumače, trokonfesionalno bošnjaštvo, jer sadrži jasnu muslimansku komponentu. Formiranje naciolane svijesti kod Hrvata i Srba u Bosni završen je proces. Hrvati i Srbi nisu spremni da budu Bošnjaci.
Zar poslije svega treba podsjećati ko su bili vladari Bosane u vrijeme otomanske tiranije – Mehmed-paša Sokolović ili Omer-paša Latas, Srbin koji je u 19. vijeku iz rodne Janje Gore kod Plaškog u Lici prešao na islam i vladao Bosnom.

Leave a Comment